Kronika tijela pod vodom koja pamti

Kronologija vode redateljski je prvijenac glumice i producentice Kristen Stewart prema istoimenim memoarima Lidije Yuknavitch. Voda je ovdje sklonište i kazna, arhiv tijela i njegov privremeni brisani prostor, element u kojem se protagonistica može rastvoriti dovoljno dugo da zaboravi tko je i kakvo je sve nasilje počinjeno nad njom.

U središtu je Lidia, koju Imogen Poots igra bez želje da bude simpatična, čista ili lako objašnjiva. Ona nije žrtva spremna za suosjećanje, nego nervozno, povrijeđeno, oštro biće, puno proturječja, bijesa, požude, srama i autodestrukcije. U kući u kojoj otac zauzima prevelik prostor, a majka preživljava vlastitim povlačenjem, tijelo djevojčice postaje prvo poprište tuđe moći, zatim instrument bijega, pa konačno materijal iz kojega će se pokušati ispisati život. Starija sestra Claudia, u odrasloj dobi suzdržano i bolno prisutna u izvrsnoj izvedbi Thore Birch, nosi onu vrstu šutnje koja nije praznina, nego podrum pun zaključanih sanduka.

Kristen Stewart od prve scene odbija vremensku kronologiju jer njezina priča ne teče, ona se prekida, zapinje, šiklja, vraća, muti. Djetinjstvo, zlostavljanje, plivački treninzi, seksualni impulsi, alkohol, droga, mrtvorođeno dijete, pisanje i pokušaj samosastavljanja ne slažu se u biografsku vitrinu, nego u grozničavi kolaž pamćenja. Nekoliko je puta ponovljeno kako trauma nema početak, sredinu i kraj, već se ponaša poput vlage u zidovima: izbija ondje gdje je najmanje očekivana i mrlja sve redom.

Iz bazena traume ne izlazi čista i preporođena
junakinja, nego žena koja zna kako vodom nije moguće isprati apsolutno sve

Plivanje, iako značajan dio života Lidije Yuknavich, nije bilo radi medalje, već radi njezina golog opstanka – prikazano je kao disciplina, ali i kao metafizika nestanka. Lidia u vodi ne pobjeđuje štopericu; od prvog trenutka ona savladava obiteljski užas. Kristen Stewart to pretvara u filmski jezik koji se ne oslanja na objašnjenje, nego na udar. Krupni kadrovi, zrnata slika, nagli rezovi, glas iznutra i asocijativna montaža ne grade stabilan portret, već portret nakon eksplozije.

Kristen Stewart režira kao netko tko ne želi nikome ostati dužan: ni knjizi, ni boli, ni vlastitoj ambiciji. Svaki kadar kao da nosi imperativ važnosti: ranjen je, drzak i vizualno nabijen. Redateljski koncept sagradila je idejom da se forma mora slomiti ako se želi dodirnuti slomljeno iskustvo, te je upravo zato film katkad prenapregnut. Gotovo je svakom prizoru dodan trzaj i tekstura, pa se tako gledanje, umjesto dubljeg urona, povremeno može svesti na dolazak do zraka.

U vremenu filmskih biografija koje osobne katastrofe nerijetko pretvaraju u ispravne lekcije o otpornosti, Kristen Stewart ne nudi urednu pedagogiju preživljavanja. Njezina Lidia ne „ozdravljuje“ po pravilima; ona se raspada, vrijeđa, želi pogrešno, ljubi pogrešno, uništava se i piše. Pisanje se ne pojavljuje kao salonsko prosvjetljenje, nego kao nužan posao izvlačenja vlastitih ostataka iz vode. Ulazak u književnost, kroz susret s Kenom Keseyjem (Jim Belushi) i svijetom radionica, nije kreativni bijeg u umjetnost, to je samo još jedan prostor moći i mogućeg iskorištavanja.

Najrazvedeniji dijelovi filma su oni gdje je Lidiji dopušteno biti neugodna enigma. U njezinoj seksualnosti nema dekorativne provokacije, nego pokušaja da tijelo, jednom oteto, ponovno postane njezino vlastito, makar i na način koji boli. U njezinu bijesu nema programskog manifesta, već gole činjenice da povrijeđeni ljudi često ne postaju plemeniti, nego opasni, sebi i drugima. To je iznimno vrijedna i vrlo suptilno izvedena premisa filma te bit karaktera protagonistice.

Kronologija vode djelo je čija fragmentarnost ponekad potiskuje dramski razvoj, a intenzitet se približava vlastitoj maniri. No kao debi, to je film neuobičajene hrabrosti i visoke temperature te neosporiva autorskog senzibiliteta i volje. Film ponekad posrće pod teretom vlastite strasti, ali ti posrtaji bukte od života. Iz bazena traume ne izlazi čista i preporođena junakinja, nego žena koja zna kako vodom nije moguće isprati apsolutno sve. Može se samo, protiv svih obiteljskih i društvenih konvencija, naučiti plivati drukčije.